Imovina u vlasništvu RH i drugih tijela javne vlasti, imovina je svih nas državljana RH. Ta imovina dio je našeg identiteta. Način na koji se s tom imovinom upravlja bitno utječe na standard i prosperitet pojedinaca koji ju koriste, ali i na standard i prosperitet zajednice u cjelini. Unatoč tome, upravljanje javnom imovinom i drugim općim dobrima jedno je od najzapuštenijih područja državne politike u kojem netransparentan sustav pogoduje korupciji.

Vlast je namjerno stvorila i ciljano održava kaos u kojem informacije o tome što je sve obuhvaćeno javnom imovinom, koja je njezina vrijednost i na koji način se koristi, nisu dostupne građanima. Na taj način vlast zadržava priliku da prilikom raspolaganja tom imovinom zadrži ili ojača svoju moć, te da različitim zlouporabama pogoduje privatnim interesima na štetu javnih. Netransparentnost štiti korupciju jer većina zlouporaba i pogodovanja nikada neće biti otkrivena, a kamoli sankcionirana.

RH ima Zakon o upravljanju državnom imovinom, ali on se ne odnosi na svu imovinu u vlasništvu RH, već samo na u tom Zakonu izdvojeni dio, a čak i s tom imovinom raspolažu najmanje tri različita tijela, ministarstvo državne imovine, CERP i posebno osnovano trgovačko društvo nazvano Državne nekretnine d.o.o. Sa svom ostalom imovinom u vlasništvu RH upravljaju neka druga tijela RH ili pravne osobe u kojima je RH član ili osnivač na temelju različitih posebnih propisa. Nigdje nije obuhvaćeno koja bi to sve tijela bila, s čim sve raspolažu i na temelju kojih propisa.

Srž problema koji štiti zlouporabe i korupciju svih vrsta proizlazi iz činjenice da evidencija državne imovine nije javni registar, čak niti za onu imovinu za koju se zna da s njom upravlja ministarstvo.

Srž problema koji štiti zlouporabe i korupciju svih vrsta proizlazi iz činjenice da evidencija državne imovine nije javni registar, čak niti za onu imovinu za koju se zna da s njom upravlja ministarstvo. Unatoč tome što se u Zakonu navodi da je evidencija državne imovine javno dostupna, upravljanje imovinom odvija se mimo uvida i kontrole od strane onih kojima ta imovina i pripada, a to su građani, državljani RH. Samim time su i prijave o nepravilnostima rijetke, pa kontrolu ne mogu obavljati niti nadležne institucije.

Nemogućnost uvida i kontrole omogućuje da se državne nekretnine i druga imovina dodjeljuju na temelju nepostojećih ili proizvoljnih kriterija ili po cijeni ispod njezine tržišne vrijednosti bez da su za to postojali opravdani razlozi od javnog interesa, ili da se ne vodi računa o naplati prihoda koji bi po osnovi raspolaganja s imovinom trebali biti prihod svih nas, odnosno prihod javnih proračuna.

Samo javno objavljeni i ažurni registri državne i druge javne imovine mogu spriječiti da se s našom imovinom pogoduje privatnim interesima na štetu javnih. Uspostavljanje takvih registara jedna je od najvažnijih preventivnih antikorupcijskih mjera. Pristup informacijama je početak demokracije bez kojeg nema kontrole vlasti i njezine moći. Građani imaju pravo tražiti da im vlast položi račun o svom radu, a u funkcionalnim demokracijama to pravo je ujedno i obaveza.

S obzirom da građanima još uvijek nisu dostupni podaci o tome što sve RH ima u svom vlasništvu i na koji način se s tom imovnom upravlja, koliki su troškovi, koliki su prihodi i tko od te imovine ima izravne koristi, putem zastupničkih pitanja od svih ministarstava zatraženo je očitovanje o imovini koja je obuhvaćena nadležnošću njihovih resora. Dobiveni podaci predstavljat će prvi korak u povratu otete države građanima.